"Slava drugima, novac meni" - Vuk Hamović

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo

Kada su u zimu 1949. godine dobili sina, Ljerka Durbešić i general Ratomir M. Rade Hamović nisu ni slutili da će on postati jedan od najpoznatijih i najbogatijih poslovnih ljudi na Balkanu. Prijatelji i školske kolege kažu da se Vuk Hamović rano pokazao kao bistra osoba, ističući se naročito u matematici i statistici. Izgledalo je da će daleko dogurati i tako je i bilo. U izboru poljskog časopisa "Wprost", on se kao jedan od šest Srba našao na listi od 100 najbogatijih osoba u post-komunističkoj Europi u 2005. godini. Sa bogatstvom procijenjenim na 350 miliona američkih dolara rangiran je na 91. mjestu. No, Hamović je privukao pažnju javnosti ne samo svojim novcem. Nekoliko zadnjih godina istražioci u BiH i Srbiji, te u Velikoj Britaniji i u Americi, provode istrage o poslovanju njegovih kompanija. Do danas protiv njega nije podignuta optužnica ni za jedno krivično djelo. Hamović je znao iskoristiti umješnost u sklapanju složenih ugovora između tri partnera u različitim državama. Spreman je rizikovati i ima dovoljno novca kako bi izašao u susret svakoj od uključenih strana. U kontaktima sa državnim kompanijama, kako navode istražioci, uspijevalo mu je da ubijedi menadžere na ključnim pozicijama da potpišu ugovore koji su njemu više išli na ruku nego njihovim kompanijama.  Hamović, koji ne voli da se pojavljuje u javnosti, odbio je intervju za ovu priču. Hamovićevi bivši poslovni partneri također ne žele da razgovaraju o njemu. Međutim, autobiografija njegovog oca, a i javne informacije o njegovom međunarodnom poslovanju također sadrže podatke o utjecajnom biznismenu.

Porodični uspjeh

Hamovićevi preci su se oko 1840. godine preselili sa crnogorske planine Durmitor u selo Do u stolačkom kraju. U novom okruženju Hamovići se uspješno snalaze, tako da su do Prvog svjetskog rata postali jedna od bogatijih porodica u gradu, sa dvije kuće, od kojih je ona izgrađena u austrougarskom stilu smatrana najljepšom u gradu. Hamovićev otac Rade u svojoj autobiografiji "Kapetan Rade sa Romanije" piše da je njegov otac Milan bio poslovni mozak porodice. Tokom rata obogatio se trgujući kafom i hranom uz odobrenje austrougarske vlade. Rade Hamović piše da je unuk od djeda naslijedio osjećaj za biznis. Vuka naziva "sposobnim menadžerom svjetskih razmjera". Rade 1931. godine upisuje vojnu akademiju u Beogradu i završava među najboljim u klasi. Početkom rata se pridružuje partizanima. Napredovao je do čina general-pukovnika, a za ratne zasluge dobio je Orden narodnog heroja. U partizanima Rade upoznaje Ljerku, ali pod ratnim imenom Jelena. Ona je bila potomak hrvatske plemićke porodice. Oslobođenje je dočekala sa činom majora. Vjenčali su se i dobili dvoje djece, kćer Nevenu 1946. godine, a sina Vuka tri godine kasnije. Danas su razvedeni. Kada je Vuk bio tinejdžer, njegov otac, pedesetdvogodišnji ratni heroj, prijevremeno je penzionisan i isključen iz Komunističke partije. Rade u knjizi piše da je pao u nemilost zato što je povrijedio Titovu taštinu kada mu je rekao da Sovjeti neće napasti Jugoslaviju nakon što su okupirali Čehoslovačku. Događaji su potvrdili da je bio u pravu. No, moguće je da je Rade isključen iz partije i zbog prijateljstva Vuka sa sinom Aleksandra Rankovića, tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova i šefa tajne policije. Ranković je smijenjen prije Radeta, jer je, prema dosjeu kontraobavještajne službe, bio umiješan u planiranje državnog udara. Nakon penzionisanja Rade živi na Dedinju, elitnom beogradskom naselju, i posvećuje se porodici i uređuje svoj vrt. Vuk i danas odsjeda u porodičnom domu prilikom posjeta iz Londona. Rade se seli u Ljubljanu 1984. godine i tu živi sa svojom drugom suprugom. U ova nemirna vremena, Vuk je vrijedno učio u Četvrtoj beogradskoj gimnaziji na Dedinju.

"Vuk Hamović je uvek bio odličan đak i uvek se izdvajao nadprosečnom inteligencijom. Bio je izuzetno vredan čovek, odgovoran", kaže Vladimir Vukčević, Hamovićev drug iz srednjoškolskih dana koji je danas tužilac za ratne zločine Republike Srbije. Vukčević kaže da su se nastavili družiti i dok su zajedno služili vojsku u Somboru. Kasnije se viđaju svakih pet godina na proslavama godišnjice mature. Zadnji put su se sastali 2003. godine.

"Vuk vam i nije nešto druželjubiv. Ja ne znam da se on druži s nekim iz školskih dana", kaže Vukčević.

Prof. dr. Hasan Hanić, vlasnik privatnog fakulteta Beogradska bankarska akademija, sjeća se Hamovića iz studentskih dana na Ekonomskom fakultetu u Beogradu. "Njegov otac je bio načelnik generalštaba i u to vrijeme je Vuk dolazio na fakultet sa mercedesom", kaže Hanić. Postali su prijatelji bez obzira na to što je Hamović sin general-pukovnika, dok je Hanić bio samo siromašni student iz Novog Pazara, koji je stanovao u studentskom domu. Ivo Raslapčević, još jedan prijatelj iz studentskih dana i Hamovićev vjenčani kum, kaže da Hamović nikad nije isticao bogatstvo i ugled svoje porodice. "Otac i majka su mu bili jako strogi", kaže on. "Mogu da vam kažem da sam plaćao račune u kafani".

Nakon završetka fakulteta, Hamović dobiva posao u "Energoprojektu". Energoprojekt je projektantska kuća koja je imala na desetine firmi i preduzeća u mješovitom vlasništvu u Jugoslaviji i inostranstvu. Hamović je radio u poduzeću "Energodata" koje se bavi projektiranjem i izvođenjem informacionih sistema. Radeći na kompjuterizaciji banaka i pošti, Hamović je nakon sedam godina postao šef odjela. A onda je dao otkaz. Hanić, koji je studirao sa Hamovićem, kaže da je njegov prijatelj otišao zbog "razlike u pogledu koncepcije razvoja Energoprojekta kao sistema i posebno sektora informacione tehnologije čiji je on bio rukovodilac". Hamović je uvijek otvoreno tvrdio da je ono što njega interesuje novac, a ne moć ili slava. Novinari se sjećaju kako se Hamović prije nekoliko godina, pred početak jedne konferencije za štampu u Sarajevu, sa njima našalio na račun svojih ambicija. "Slava drugima", rekao je tada. "Novac meni".

Raslapčević tvrdi da je Hamović donio odluku da napusti Energoprojekt jer je bio spreman da osnuje vlastitu firmu. Njegovi poznanici i prijatelji kažu da on ima neuobičajenu sposobnost da predvidi kretanja na tržištu i da to iskoristi. "Napustiti 1988. godine Energoprojekt i otići u privatni biznis, to je za mene bilo suludo", kaže Raslapčević. "Za njega nije bilo suludo. On je vizionar i zna mnogo toga".

Odlazak u Englesku i ulazak u svjetski biznis

Krajem osamdesetih započinje nova faza u Hamovićevom životu. Nakon odsluženog vojnog roka i sa magisterijem iz ekonomije, on se ženi i sa izraelskim partnerom osniva kompaniju za finansijske usluge "Milnah". Kompanija nije bila dugog vijeka. Nakon malo više od godinu dana udružio se sa Zoranom Drakulićem, bivšim zamjenikom direktora Genexa, uvozno-izvozne kompanije sa širokom lepezom djelatnosti. Drakulić je aktivni član Demokratske Stranke Srbije. Pokreću dvije kompanije: u Nikoziji na Kipru osnivaju kompaniju za trgovinu dugovima pod nazivom „East Point“, a u Beogradu "Yu Point". Kipar je sjedište brojnih off-shore kompanija. One se na ostrvu registruju zbog niskih poreza i garantovane diskrecije, a jedino im nije dozvoljeno da posluju sa kiparskim firmama i stanovništvom. Tokom osamdesetih Kipar je bio popularan među srbijanskim poslovnim ljudima, koji su tamo registrovali kompanije. Hamović i Drakulić se kasnije razilaze, a nijedan od njih nije želio da govori o razlozima koji su do toga doveli. U narednom periodu Hamović postaje direktor u GML International-u, londonskoj kompaniji koju je opisao kao mali "investiciono-bankarski butik". Na toj poziciji ostaje 10 godina i za to vrijeme dobija britansko državljanstvo. James Nye, sa kojim je Hamović sarađivao u drugim poslovima, također je bio jedan od direktora GML-a i to od aprila 1997. do oktobra 2002. godine.

Istražioci u tri države žele doznati više o poslovanju GML-a sa Elektroprivredom Republike Srpske. Istraga pokušava otkriti kako se desilo da je većina novca iz USAID-ove donacije namijenjenoj otplati duga za električnu energiju isporučenu Crnoj Gori, završila u GML-u.

Dok je bio u GML-u, Hamović se uključio i u bankarstvo. GML je kupio udio u beogradskoj Trust banci. Hamović prvo otkupljuje udio GML-a, a potom ga prodaje austrijskoj grupi Volksbanke. Njegov partner u ovom poslovnom poduhvatu bio je Milan Beko, ministar privatizacije Srbije za vrijeme Slobodana Miloševića i jedan od najbogatijih srbijanskih biznismena. Kada je Vojin Lazarević, još jedan od njegovih poslovnih ortaka, svjedočio pred anketnim odborom srbijanskog parlamenta, pokazalo se da Hamović posjeduje vlasnički udio i u moskovskoj EuroAxis banci. To su potvrdili i izvještaji Vijeća za borbu protiv korupcije srbijanske vlade iz 2004. godine. EuroAxis banka je osnovana tokom devedesetih godina prošlog vijeka, kako bi se zaobišle sankcije UN-a nametnute Srbiji i Crnoj Gori.

Pored bankarstva i trgovine dugovima, Hamović tokom 2000. godine širi svoje poslovne djelatnosti i na područje trgovine električnom energijom. Njegovi prijatelji kažu da je on među prvima shvatio potencijale ovog sektora. U oktobru te godine on sa Nyem i Svetislavom Bulatovićem, bivšim direktorom elektrokoordinacijskog centra (EKC) iz Beograda, u Londonu osniva kompaniju pod nazivom Energy Financing Team (EFT). Beko je odbio da razgovara na ovu temu, dok sa Vojinom Lazarevićem, bivšim savjetnikom za ekonomske odnose sa inostranstvom u vladi crnogorskog premijera Filipa Vujanovića nismo uspjeli stupiti u kontakt. Lazarević je Hamovićev partner u EuroAxis-u i u nekim drugim poslovima.

Kako stoji u dokumentaciji EFT-ja, 15 kompanija registrovano je pod tim imenom, a još tri se nalaze u procesu registracije. CIN je otkrio da se sjedište glavne kompanije EFT grupe nalazi na Kipru, iako se ona nigdje ne spominje u dokumentaciji EFT-ja. Podaci pokazuju da EFT Group ima dozvolu za trgovinu strujom na pet međunarodnih tržišta energije: u Njemačkoj, Austriji, Italiji, Rumuniji i Sloveniji.

Ali, 2003. godine specijalni revizor kojeg je postavio OHR otkriva da su domaće elektroprivrede, a prije svega Elektroprivreda RS, sklapale ugovore sa EFT-jom koji su išli na štetu državnih preduzeća. U pokušaju da održi poslovnu reputaciju narušenu revizorskim izvještajem, Hamović angažuje Roberta Gelbarda. Kao bivši specijalni izaslanik predsjednika SAD-a za BiH i kolega tadašnjeg zamjenika visokog predstavnika Donalda Haysa, Gelbard je pomogao u uspostavi dijaloga između OHR-a i EFT-ja. Bivši premijer RS-a Dragan Mikerević reaguje sa podsmijehom na kritike upućene Hamoviću. "Kod nas svako ima upitnu prošlost, ko je god uspješan", kaže on. Mikerević napominje da i sam trenutno ima dvije krivične prijave. Raslapčević, Hamovićev kum i prijatelj se slaže: "Sada što ga pljuju i kude, to je kategorija ovog naroda koji ne dozvoljava da iko iskoči gore, nego stalno te vuku dole."

---

VEZANE PRIČE

• EFT u fokusu interesovanja SAD-a, Velike Britanije i BiH

• Istraga protiv Vuka Hamovića i EFT-ja obustavljena u BiH

Priča 2: Vuk Hamović